Kakvi smo mi?
Ma nemam više šta kazat. Sve sam već napiso...
Šuplju ne podnosim. Organski. A da šta pametno ili korisno napišem, nisam u halu...
Doduše, naumpade mi da mi je jednom jedan dedo u "francuzici", pred džamijom, poslije ikindije, pripovjedo o nekom Bošnji što je ošehidio kad je vlah Savojski kukavički udario na Bosnu. Njegov šehadet, ko i svaki drugi bošnjački šehadet. Tragičan, tužan i teško provarljiv onim koji nas neznaju. Veli taj dedo, da se šehid zvao Ibrahim Karadža il' Karađa. Nejse. Nebitno. Eh ovom našem Ibrahimagi je bilo 16 godina. Živio s materom i tri sestre negdje između Maglaja i Sarajeva. Te godine su mu babo i amidža ošehidili kod Zente u Vojvodini na putu prema Transilvaniji sa Mehmed Elmas-pašom, a on dočekao da mu u kasabu dođu babini i amidžini katili u redovima vojske princa Eugena Savojskog. Ušli su u čaršiju bez ikakvog otpora, k'o i u svako drugo mjesto u Bosni do tada. Nije, veli ovaj dedo u "francuzici", bilo odraslog muška u čitavoj Bosni jer su otišli u sultanovu vojnu. I tako je Ibrahim, ovako ko i ja, poslije ikindije sjedio pred džamijom sa dedom koji je mjenjo imama dok se ovaj ne vrati iz vojne. Veli njemu Ibrahim, Halil efendija šta nam je činiti sa ovog vlahaluka što nam Bosnu zauzima?
Mani se ćorava posla dijete, veli Halil. Ovi kako su došli, tako će i otići. Miševi su uvijek kolo vodili kad mačke odu. Čim se naše gazije na povratku okrenu u pravcu Bosne, ovaj jad će pobjeći. Nego hajde ti nazad u dućan, majstor će te ezijetit što se zadržavaš poslije namaza. Bolji je sabur nego kabur, a sve ima svoje vrijeme i mjesto, za njim dobaci Halil.
Ibrahim je bio haman pa kalfa, ali ipak još uvijek šegrt u Muharemage kazaza. Begeniso je, veli dedo u „francuzici“, kćer Muharemaginog zeta i sestre. Fatimu. Tu noć joj je pod pendžerom recitovo Halabijine stihove o djevojci bijela lica i garavih očiju. Poput njenih. Reko joj je da ga hadžibeg iz njene bašče tjera da pjeva o sevdahu i njenoje ljepoti. I tako su gugutali jedno sahat poslije jacije, kad prođe grupa pijanih vojnika iz savojske vojske pored njih sokakom. Pjevali su nešto na njemačkom a jedan od njih stade naspram pendžera. Pozdravio ih je uljudno ali mu opasan osmijeh nije silazio s lica. Pogled mu prikovan za mušebke iza kojih se nazirala Fatimina bjelina lica. Govorio je bosanski, pa je Ibrahim odlučio da je vojnik najvjerovatnije Hrvat preko Save. Nakon nekoliko trenutaka, neugodne tišine, vojnik reče:“Mrzim Turke, ali bih tvojoj Turkinji rado pokazao ljubav“. Fatima već uplašena prozbori tiho Ibrahimu da ne reaguje jer će biti samo gore. Ibrahim, pun bijesa, njemo je fikisirao pogledom pijanog smrdu. Ne remeteći nasmješenu masku na svom licu, vojnik priđe i unoseći se u lice Ibrahimu, prošaputa:“Jesi li Turčine htio da kažeš nešto?“. Ibrahim, sada već bez bijesa na licu, mirno reče nekim čudnim glasom:“Jesam“ i obori smrdu na zemlju daveći ga. Sve se pomračilo. Fatimin vrisak se čuo negdje u daljini. Veli dedo u „francuzici“ da su vojnici koji su se vratili uz sokak odvojili Ibrahima od mrtvog smrdinog tijela tek nakon puno udaraca i nekoliko lahkih rezova sabljom po mišici.
Sjutra, telal objavi da će Ibrahima objesiti na sred kasabe u podne. Sve to po naredbi princa Eugena Savojskog kao opomena svima koji se usude napadati „časne junake cara Leopolda“. Došlo podne, sva se kasaba iskupila. Žene plaču. Mati Ibrahimova gleda preda se bez glasa. Ne bi došla, al je istjeralo iz kuće kao i ostatak kasabe.
Ibrahima dovedoše pod stražom. Krvava mu košulja. Batinali su ga cijelu noć. Jedva mu poznadoše čehru prisutni. Dok su ga provodili do mjesta gdje je Eugen sjedio sa svojim komadantima, Ibrahim ugleda dedu Halila. U prolazu mu dobaci uz izraz lica koji je trebao biti osmjeh – Bolji je Halile sabur nego kabur al je ovo vakat od kabura. Halilu se srce stislo i stade mu nešto u grlu, al ga sramota bi da pusti suzu.
Kad je pogan savojska održala svoj pompezni govor narodu i muterdžim završio sa prijevodom, nastade neka komocija među svijetom jer se pročulo da je Ibrahim tražio da klanja dva rekata prije vješanja a da mu kauri ne dozvoljavaju. Komocija se pretvori u povike, a povici u guranje, sve dok telal ne objavi da će se dozvoliti Ibrahimu posljednji namaz. Tad sve utihnu. Dva vojnika kao straža stadoše tik uz Ibrahima tako da je svijet pomislio da će u safu zajedno sa njim klanjat. Namaz je otpočeo i bi vrlo kratak za nekog ko klanja posljednji put u životu. Predajući selam na desnu stranu, bez da se okrene na lijevu, Ibrahim iznenada zgrabi musketu sa bajonetom od zbunjenog vojnika na svojoj desnoj strani i probode istom onog na lijevoj strani. Povratnim pokretom i nadljudskom snagom zabi kundak u lice vlasnika muskete i klečeći na grlu istog ispuca kuglu u pravcu princa Eugena. Pogodio je u stomak nekog debelog brku u crvenoj uniformi, međutim nije živio toliko dugo da vidi gdje je njegov pucanj završio. Izbodoše ga kauri bajonetima i sabljama trenutak nakon što je odjeknuo prasak muskete.
Galama i žamor zamriješe. Svi su gledali krvavo tijelo mladog momka kako leži preko tijela njegove dvije žrtve. Brko u crvenoj uniformi je u remetio tišinu agonijom svog umiranja. I onda predivan miris. Takav miris kauri nikad nisu osjetili a muslimani su samo slušali o njemu iz priča o šehidima. Lice Ibrahimove matere se ozari osmijehom istinske sreće sakriveno pod feredžom, a smrad savojski naredi pokret prema Sarajevu.
Eh takvi smo ti mi, završi dedo u „francuzici“.
„Jah...“ - rekoh.